| Velika pobjeda na Bosporu |
 |
 |
 |
| Autor Administrator |
| Nedjelja, 13 Studeni 2011 11:08 |
|
Pregazili Tursku, Euro na dohvat ruke ... Napokon smo i to dočekali. Nakon tri godine bezglavog trčkaranja, bezidejnih igara i razočarenja, dočekali smo jednu odličnu utakmicu kockastih. Hrvatska je ispraćena u Tursku sa povelikom dozom skepse i strahom da ni ovaj put nećemo uspjeti i vidjeti drugo veliko natjecanje u nizu. Ali stvari su za nas od prve minute krenule kao u bajci. Prvo je odlični Čorluka , polegao svoga čuvara na tlo , lijepo ubacio u sredinu i nakon sto je golman domaćih dodirnuo loptu , ona je dosla do samog Olića lkojem nije bilo teško sa 4 metra loptu ugurati u prazan gol. Taj događaj sa početka je usmjerio utakmicu na naš mlin. Dok su se Turci , pogledavali i prestrašeno širili ruke a prepuno gledalište na trenutak zamuklo, naši su poletjeli u zagrljaj Oliću i dobili potrebno samopouzdanje da izadu iz ove bitne utakmice kao pobjednici. Turci su u narednim minutama nesto pokušavali ali bez ijedne prilike da izjednače rezultat. Lijepo je bilo u tim trenutcima vidjeti kako se cijela nasa ekipa bori za svaku loptu, trče, uklizava , i dominira u trenutcima posjeda lopte. Kad je Mandžukić postigao drugi gol , Turci su potonuli i bilo je kristalno jasno da su postali razbijena vojska. Od tog trenutka pa do kraja prvog poluvremena nisu slozili niti jednu akciju da ugroze nas gol. A kad je na početku drugog poluvremena Čorluka nakon dobrog centaršuta Srne donio vodstvo od 3-0 , cijela Hrvatska je zapala u kolektivnu euforiju i već kako to obicno biva, postali smo europski prvaci u glavama mnogih. Do kraja je to bilo taktički dobro odigrano i bilo je samo pitanje hoćemo li mi datri četvrti gol, jer Turska jednostavno danas nije imala snage ni moći postići pogodak. Pletikosa na ovoj utakmici nije imao apsolutno nikakvog posla. Na kraju zasluzena i velika pobjeda Hrvatske, koja nam je vjerovatno donijela poptrebno samopouzdanje, 10 -tak milijuna eura da Hns opet dobro živi dvije godine i mir Biliću za daljnji rad u reprezentaciji.
Sad bi samo spomenuo jednog čovjeka , koji je po meni personifikacija uspeha volje i upornosti. Ivica Olić se nakon godinu dana vratio u reoprezentaciju i odmah je donio taj pobjednički duh koji je tako nedostajao kockastima. Nakon niza ozljeda, neigranja i svakojakih problema, Olić se vratio kao pobjednik. Koliko trke, borbenosti , upornosti , truda , kao da nije pauzirao ni dana a kamoli 6 mjeseci od zadnje prave utakmice. U nekoj drugoj zemlji bi tog Olića proglasili herojem, digli bi mu spomenik(figurativno) i proglasili ga velikanom. Ali budite bez brige, kod nas se to neće dogoditi. Kao i većinu drugih odličnih naših nogometaša , snaći će ga sudbina nepovjerenja, sumnji i dvojbi u njegovu kvalitetu i pitanja da li je mogao i morao pruziti vise. Takvi smo mi. Nitko nam nije dovoljno dobar. Ili je , ali samo za kratko vrijeme i u jednom trenutku.... Drugi čovjek koji je zalužio da ga spomenem je Mario Mandžukić. Koji je još jednom pokazao da je jako dobar nogometaš sa prostorom za napredovanje. Lijepo je vidjeti preobrazbu od jednog nazovimo ga problematičnog tipa do igrača koji će se vratiti na svoju korner zastavicu i uklizati protivničkom igraču i tako pomoći svome beku da riješi opasnu situaciju. Mandžukiću , koji sve manje prica sa sudcima i protivnicima a sve vise daje golove, asistira i pretrči nebrojeno kilometara. Tako se postaje veliki igrač. Imam sreću (a ima je i Mario) da osobno poznajem trenera njegova Wolfsburga ,i znam koliko dobrog će mu donijeti. I ako će netko učiniti Mandžukića jos boljim , onda je to Magath. Nebi me iznenadilo da slijedeća postaja za njega bude Bayern ili neka druga velika postaja u Engleskoj. Bravo Mandža. Treći čovjek dana je Slaven Bilić. Nije mu bilo lako proteklih dana mjeseci i godina. Ipak izgleda da je napokon izasao iz mračnog tunela i da je korak do svojeg drugog Eura. Iako smo dobri prijatelji , iako je Bilić strašan momak, nisam se uvijek slagao sa njegovim potezima, a pogotovo sa podilazenjem odredenim ljudima, ali rezultat i uspjeh sve brisu. Znači pisat će se da je Bilić odveo reprezentaciju na Euro, istina preko dodatnih kvalifikacija , ali zar to nisu prije njega radili i veći treneri od njega? Nije mu bilo ni lako. Dugo vremena su nam skoro svi igrači bili bez forme, moglo bi se čak reci i bez samopuzdanja, previse ozljeda , pehova, lutanja. Gdje god se okrenes sjedili su na klupi, neki i na tribinama. Konstantni problemi u zadnjoj liniji pa i lijevom boku provlačili su se zadnje tri godine u svakoj utakmici. Ipak na kraju pogodiio je Bilić, i isplatila mu se vjera u svoje momke. Dumovića je izvukao iz "mrtvih", Vidu instalirao kao standardnog,Šifu pozvati kad ga vjerovatno ni njegova mama nebi pozvala u reprezentaciju i imao hrabrosti Olića predpostaviti Eduardu. Nagrađen je odličnom utakmicom i vjerovatnim plasmanom na Euro i vjerovatno lijepim riječima u većini sportskih novina Europe. Gdje će pisati kako je nadmudrio velikog i slavnog Hidinka. Ostaje nam još da u utorak odradimo uzvrat u Zagrebu i da pokušamo do Eura pronaći rješenje za zadnju liniju, tako da postane prepoznatljiva kao i prije. Da možemo odigrati utakmicu bez primljenog gola kao nekad i da nam protivnik ne stvori vise od dvije prilike po utakmici. Na kraju vjerovatno se sad i Mamić i Marković osjećaju kao pobjednici, jer su ipak zadrzali Bilića i kad mu nije islo a uz to su zadrzali svoje pozicije u HNS i dobili za sebe mir do završetka EURA u Poljskoj i Ukrajini.Vidjeli smo ipak i sad da je predsjednik covjek bez nivoa i da njegove manire nisu u skladu sa duznosti koju obavlja.
|
| Ažurirano Nedjelja, 13 Studeni 2011 12:01 |